Književno djelo Tamara Mihaila Lalića, jednoga od najznačajnijih crnogorskih romansijera XX vijeka, gotovo je u cjelini posvećeno tematizaciji Drugoga svjetskog rata te surovoj kobi čovjeka u vremenu zla. U svom posljednjem romanu (1992), objavljenom pred smrt, temi rata Lalić pristupa na nov način, bez idealizacije, prikazujući naličje Narodnooslobodilačkoga pokreta, veliki mehanizam revolucije koja „proždire svoju đecu“.

Penzionisani predśednik suda Đuraš Vukčić, nakon lakše saobraćajne nezgode u kojoj dobije udarac u glavu, počinje novi život, ispunjen dugim dijalozima s duhovima prošlosti. Živeći u paralelnom svijetu zamišljenoga sudskog postupka tokom kojeg se otkriva naličje revolucije i rata, Đuraš sklapa mozaik „krivice“ i zagonetne smrti studentkinje Tamare Godačić, nabijeđene da je izdala ideale revolucije. Galerija svjedoka koji defiluju Đuraševom sviješću i imaginarnom sudnicom uvjerljivo slika tragediju rata i njegovih pratilaca – ljudske mržnje, zavisti, odmazde i izdaje.