Slično kao u svom debitantskom romanu Kad magle stanu, koji ga je svojedobno svrstao u sam vrh hrvatske ratne proze, Josip Mlakić u romanu Živi i mrtvi ispisuje prozu visokog stupnja pismenosti, prošaranu mnoštvom literarnih i filmskih asocijacija. Ispisan u mračnoj, beznadnoj i depresivnoj atmosferi, roman propituje samu srž rata. Sugestivnim opisima krajolika Mlakić uspijeva čitatelje prenijeti u atmosferu ratne psihoze i smrti, pretvarajući nas u neposredne sudionike opisanih događaja. Zadnje stranice romana donose nam i žanrovski prijelaz iz ratnog štiva u horor, čime autor čitatelju upućuje jasnu i nedvosmislenu poruku, a romanu pridodaje i metafizičku dimenziju. Pri tome treba naglasiti da se horor ne ostvaruje banalnim putem, iskorištavanjem krvavih slika, nego se temelji prvenstveno na napetosti koja proizlazi iz same situacije u koju su stavljeni likovi. Postupci i međusobna komunikacija glavnih likova prikaz su različitih, individualiziranih odnosa prema smrti, a u konačnici pokušaj da se otrgne općem osjećaju beznađa.