Romani Polovnjak, i Ervin i luđaci predstavljaju semantičku i oblikovnu cjelinu. Ta crna duologija u cijelosti je posvećena analizi “negativne egzistencije”. U fokusu je analitičke pozornosti muškarac na pragu pedesetih kojemu je “dosadilo biti čovjek”, kojemu je dosadilo živjeti po mjeri drugih i koji grozničavo traži svoju autentičnu “različitost” u svijetu u kome su mogućnosti već unaprijed zadane. Taj egzistencijalni prostor razlike Cvitanov buntovni, cinični i (auto)destruktivni protagonist Ervin Lakošta pronalazi u vlastitu očaju, u uzaludnosti i svjesnom pomaku od društvenih normi. Njegovo beskompromisno osjećanje nesreće, tuge i nezadovoljstva, njegovo isijavanje negativne energije, uzdiže se tijekom romana do razine razrađene poetike vlastitog življenja.
